Poruka Gabriela Eskobara zvaničnoj Prištini, zapravo samom premijeru Albinu Kurtiju, koju je američki diplomata personalizovao na oba kraja (,,Ja ću to uraditi“, ,,sa ili bez Kurtija“, itd.) ostavila je višeslojni utisak… Što takvom porukom američki specijalni izaslanik za Zapadni Balkan poručuje drugim liderima u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, na primjer? Oštrina prema Kurtiju nije praćena bilo kakvom (javnom) rezolutnošću prema Vučiću. Ili javnom kritikom. Odavno je nemoguće to ne primijetiti. Ili je srpski predsjednik izuzet od američke javne kritike?
Autor: Miodrag Vlahović
Počećemo jednom anegdotom. Svečanost u Međunarodnom republikanskom institutu (IRI), u Vašingtonu. Oktobar je 2009. i senator Džon Mekejn, tadašnji predsjednik IRI, dodjeljuje godišnju Nagradu slobode nekadašnjem (vjerovatno i najčuvenijem) američkom državnom sekretaru i nacionalnom savjetniku za bezbjednost, dr Henriju Kisindžeru.
Prigodni govor drži Lorens Lari Iglberger, i sam nekadašnji državni sekretar i ambasador SAD u SFRJ – i priča svoje prvo iskustvo sa sekretarom Kisindžerom.
Dakle – Pariz, 1968. je godina, počeli su pregovori (trajaće, sa prekidima, sve do 1973), sa predstavnicima Vijetnama – treba okončati uzaludni i katastrofalni američki angažman i poraz. Sekretar Kisindžer, iz njemu znanih razloga, insistira satima na izvjesnom pitanju i to na način – smije se Iglberger – za koji svi u američkoj delegaciji znaju da je potpuno suprotan onome što je njihov autentični stav i interes! I koji jasno stoji zapisan u bilješkama koje sekretar i članovi dele-gacije SAD imaju ispred sebe.
I to traje i traje… sve do trenutka kada najmlađi u delegaciji SAD, zapisničar neki, što li, pošto ne shvata što se dešava ili jednostavno ne može više da izdrži – kaže, na potpuno zaprepašćenje svih prisutnih: „Ali, gospodine sekretaru, to nije naš stav!“
Grobna tišina traje desetak sekundi (i Vijetnamci su zatečeni, mada na njihovoj strani stola nema nikakve nelagode) – koje se čine kao vječnost – sve dok Kisindžer konačno ne progovori, sasvim smireno: „Mladiću, uzmite stolicu i idite na drugu stranu stola!“
(NE)KREDIBILNOST JAVNE DIPLOMATIJE
Jednoga dana, kada nekoliko posljednjih godina na Zapadnom Balkanu budu daleka prošlost, možda će i zamjenik pomoćnika državnog sekretara Gabriel Eskobar, zajedno sa Kristoferom Hilom, najuticajnijim američkim ambasadorom u regionu, imati da nama – ili onima koji budu zainteresovani da to slušaju – ispriča(ju) neku anegdotu o tome zašto se i koliko se njihov (čitaj: američki) au-tentični stav razlikovao od onoga što su bile njihove javne izjave i nastupi.
Jer – razlika između javne diplomatije i onoga što visoki američki dužnosnici govore zapadnobalkanskim zvaničnicima i političkim liderima u četiri zida – sigurno postoji. To nije novo, niti neobično.
Neobičnost se može tražiti u interpretacijama da su njihovi stvarni stavovi i namjere dijametralno suprotni od onoga što javno poručuju. I da ta situacija traje godinama, još od vremena kada je Trampov ambasador Ričard Grenel bio u ulozi koju sada obnaša Eskobar.
Navodno je ta diskrepancija između tajnog i javnog drastična. Brojne blagonaklone poruke Beogradu, uporno insistiranje na tzv. ,,Otvorenom Balkanu“ (OB), uz, istovremeno, jetke komentare prema drugim zemljama i njihovim političarima na Zapadnom Balkanu, su neporecive. Duga je lista tih primjera.
Problem sa takvom situacijom je jednostavan: velika razlika – dijametralno suprotni stavovi u javnoj sferi u odnosu na komunikacije „u četiri oka“ – može biti izuzetak i kratkoročni manevar, a ne stalna politika i pravilo. Pa čak i kada se radi o zvaničnom Vašingtonu u odnosu na balkanske gudure.
Na javnoj ravni, dakle, imamo – to više nije usamljena i ekscentrična interpretacija, već gotovo opšte mjesto u analizama svih relevantnih vanjskopolitičkih analitičara, i onih sa Balkana, ali i sa evropskih i američkih adresa – politiku povlađivanja i popuštanja Srbiji, odnosno srpskom predsjedniku Vučiću, na način koji ne ostavlja prostor sumnji da se radi o, na primjer, dugogodišnjoj improvizaciji – već da je riječ o stvarnoj politici i nakanama zvaničnog Vašing-tona.
Da su javno izrečeni stavovi izraz stvarnih namjera, dakle.
Posljedice takvog američkog nastupa su očevidne. Najbolje ih je opisao g. Eskobar u posljednjoj komunikaciji koja se tiče naše zemlje. Ona je – gotovo bezlično i bez detalja – ,,blizu institucionalnog kolapsa“. Kakvo iznenađenje!
I ta je izjava doprinijela podsjećanjima na modus operandi i na vokabular koji kao da izviru iz predsjedničkog mandata Donalda Trampa. Te interpretacije aktuelne Pax Americana na Zapadnom Balkanu dobijaju na uvjerljivosti. Previše sličnosti kojima zapadni Balkanci nisu krivi. A ni Evropljani. Ako nije kriv ni Gabriel Eskobar, onda je problem veći nego što bismo voljeli.
Za utjehu – novost je mali napredak – moguće taktički – što g. Eskobar (opet govorimo o javnoj diplomatiji) više ne insistira na OB.
Valjalo bi da prođe još koji mjesec, a da se i ambasador Hil uzdrži od bombastičnih hvalospjeva toj ,,inicijativi“, kako bismo mogli da pretpostavimo kako je OB i za SAD passe, baš kao što je to, nesumnjivo i definitivno, za EU.
Ovdje, naravno, nećemo računati na Mađarsku i na Olivera Varheljija, čiji su frizirani izvještaji o ,,napretku“ Srbije u konteksu evropske agende sada predmet zvanične istrage. Svi se sjećamo – i Varhelji je bio entuzijastičan u vezi OB i čest gost na OB dešavanjima. Baš kao i ambasador Hil, ne bilo primijenjeno.
(NE)SKROMNA JEDNINA
Posljednji primjer u vezi javne diplomatije SAD na Zapadnom Balkanu je višestruko interesantan.
Eskobarova poruka zvaničnoj Prištini, zapravo samom premijeru Albinu Kurtiju, koju je američki diplomata personalizovao na oba kraja („JA ću to uraditi“, „sa ili bez Kurtija“, itd.) ostavila je višeslojni utisak.
Reklo bi se da je g. Eskobar želio da naglasi odlučnost američke/njegove na-mjere u vezi Zajednice srpskih opština (ZSO) na sjeveru Kosova. Da li je u tome uspio, drugo je pitanje. Da li je potenciranje prvog lica jednine u ovakvoj komunikaciji neophodno? Tj. važnije, da li ostavlja utisak o moći i snazi?
Drugo se pitanje, odnosno dilema, tiče samog Eskobarovog pritiska na pitanje ZSO. Javna poruka nesumnjivo ukazuje da je to ,,ugaoni kamen“ – ili centralno pitanje – (i) sa američke strane gledano, što se tiče obaveza Kosova povodom EU predloga ,,Osnovnog sporazuma Kosova i Srbije“. Poruka je kristalno jasna. Ali, pošto je upućena javno – ona implicira da je po tom pitanju zvanična Priština ušančena, odnosno da su šanse da se prihvate konkretna rješenja i mehanizmi koje pomenuti Sporazum naznačuje (vrlo) mali. Pa su neophodne ovakve brutalne poruke, gotovo na granici elementarne diplomatičnosti. Da li je baš takva situacija?
Ili još važnije – što takvom porukom američki Specijalni izaslanik za Zapadni Balkan poručuje drugim liderima u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, na primjer? Oštrina prema Kurtiju nije praćena bilo kakvom (javnom) rezolutnošću prema Vučiću. Ili javnom kritikom. Odavno je nemoguće to ne primijetiti. Ili je srpski predsjednik izuzet od američke javne kritike?
To ostavlja, na našim stranama stola, utisak sličan onome koji je imao mladi diplomata iz Iglbergerove priče.
Da li će neko (i kada) postaviti to podrazumijevajuće pitanje i g. Eskobaru i amb. Hilu?
,,To je pitanje!“
